| Written by Radoslav Dejanović,
on 06-08-2008 00:13
|
Views : 1189  |
Favoured : 33 |
Published in : , Croatian language |
Za uvod u ovu priču napomenut ću da sam vjernik. Iako, kako sam to ranije spominjao, ta spoznaja o meni uznemirava, možda čak i užasava neke moje prijatelje i poznanike, to jest činjenica. Neću ovom prilikom ulaziti u razloge moje religioznosti, ali svakako ću je definirati kao kršćansku, pomalo neortodoksnu, iako katoličku u svojoj biti. Naime, odrastao sam i učen sam (i to na vjeronauku) kako biti Kršćanin znači aktivno živjeti u svojoj vjeri i nastojati se ponašati što je moguće sličnije idealnom obliku Kršćanina – bića čijim životom prije svega upravljaju ljubav prema bližnjemu i sve one osobine koje danas smatramo manama – skromnost, samozatajnost, poštivanje drugih, istinitost...
U današnjem je svijetu vrlo teško živjeti na takav način, nažalost. Budite pošteni i svi će vam se smijati kao bedaku, budite skromni i mislit će da ste prikriveni mafijaš koji šuti jer za to ima razloga, budite dobri prema drugima i drugi će misliti kako ste papak kojeg treba iskorištavati. Ne, današnja slika idealnog čovjeka je drugačija – obogaćen sumnjivom privatizacijom, šuruje sa drugim jednako sumnjivim likovima, vozi skupo vozilo i ima barem dvije ljubavnice. Išta manje od toga ovo naše društvo ne smatra nekim naročitim uspjehom.
Ipak, na popisu stanovništva svi se vrlo rado izjasnimo kao kršćani – ovi ili oni. Religioznost je pogrešno shvaćena kao pripadništvo naciji, nešto što Hrvate definira kao takve. Biti Hrvat a ne biti vjernik – teško se percipira, ali ipak lakše nego biti Hrvat i biti neke druge konfesije, recimo – pravoslavne. Upravo zbog tog neumjesnog i u svojoj naravi bogohulnog identificiranja nacije kroz vjeru, pojam Hrvata pravoslavca zvuči paradoksalno – jer ta je vjera rezervirana za Srbe, kao da jedan narod ima ekskluzivno pravo nad jednim, a drugi nad drugim pogledom na zapravo jednu te istu stvar.
Otprilike tu počinje i završava taj jednostavni, masovni katolicizam. Ograničen u okvire nacionalnoga, pravi kršćanski duh ne može se razmahati niti disati punim plućima. Služi tek kao puki ukras, poput krunice na retrovizoru automobila, molitvenog pomagala koje u ovom slučaju ne služi za povremene duhovne trenutke tijekom vožnje ili prometnih zastoja, već kao dokaz da sam ja veći katolik i veći Hrvat od tebe.
Zapravo sam htio pričati o Anđelku Kaćunku, vrlo osobitoj ličnosti. Don Kaćunko, svećenik koji vodi i svoj blog (dakle, kolega), osebujnih je stavova, uglavnom dijametralno suprotnih mojima. Ipak, u jednom trenutku učinilo mi se kako su se moji i njegovi stavovi poklopili, i to onda kada je napao Severinu zbog njenog novog albuma “Zdravo, Marijo”.
Severina je osoba koja zna napraviti pomutnju, što je svakako potrebno u domaćoj estradi, moralnoj žabokrečini koja jednako brzo iznjedri i pokopa bilo koga. Mjesto je to gdje pozitivne ljudske osobine vrijede samo kada su vezane uz stare, prokušane kadrove – Arsena Dedića, Olivera Dragojevića, ljude koji su bili poznati prije banalizacije estrade, koji su poznati i danas, i koji će ostati poznati ma što estrada od njih činila. Ljudi legende, imuni su na fluktuacije u potražnji, njihova djela u sebi imaju utkanu umjetnost, i nema te sile koja bi taj fakt promjenila.
Mlađi, pak, oni se moraju snalaziti – jer nisu legende, a estrada je brza i kratkog sjećanja, traži uvijek nove stvari, a stare lako odbacuje. Pa je tako i novi Severinin album u svojoj biti tek jeftin marketinški trik, snop pjesmuljaka koji fino pašu kad je društvo pijano, upakiran u provokativan naziv albuma, vjerojatno u nadi kako će se Crkva u Hrvata oglasiti, daj-bože-i-zabraniti, ne bi li priglup puk još više pohrlio u trgovine. Ili na bittorrente.
Marketinški, dakle, priprosta, ali efektna diverzija. I bogohulna, ali to nitko ne primjećuje. Ili se prave da ne primjećuju. Ili zaista ne primjećuju. Kako tko.
Jer, nazvati album “Zdravo, Marijo”, aludirajući pritom na itekako poznat lik Isusove majke koji u kršćanstvu ima značajnu ulogu roditeljice gore navedenoga, a pritom taj album ispuniti prostačkim pjesmuljcima koji nikakve veze nemaju sa nazivom albuma – što je, ako nije smišljeno bogohuljenje, sa namjerom izazivanja šoka i posljedičnim rastom prodaje albuma? Ispravljam se, jedan pjesmuljak naime “ima veze” sa naslovom albuma – u tom pjesmuljku Severina moli Boga da joj da što više muškaraca. Bogohuljenje? Ma, hajte!
Pritom se čak neću osvrtati niti na kvalitetu zvučne podloge, jer tu vrstu glazbe ne slušam i nisam mjerodavan suditi kvalitetu iste u njoj pripadajućim okvirima, a na kraju krajeva – svakoj budali njena zabava. Tekst je intrigantan – poluinteligentan, narodnjačko-kafanski, puca u žilu svakoj pijanoj budali, vrca testosteronom, bezobraznim i slabo prikrivenim aluzijama; pjesmuljak “Gas, gas” odličan je primjer tog žanra, istesan upravo do svoje srži, pa jednostavni stihovi i lako pamtljiv ritam u svom sukusu kažu “dajte mi kurca”, što je od Sevinog kućnog uratka (a vjerojatno i prije njega) macho-san svakog znojavog muškarčine na Balkanu – koji bi prodao kuću, ženu i djecu, samo da ga umoči Severini. Koja to zna, i koja zna kako će produkcijom upravo ovakvih uradaka izvrsno zaraditi na zajapurenom, ali mentalno kratkom Balkancu. Ako ćemo se pritom poigrati nečijim vjerskim osjećajima – tim bolje! Neka se bara muti!
Odjenemo li se u majicu sa likom Marije (poznate i kao “djevica Marija”), pa ju pritom malo raskopčamo, nek' se vide grudi raskošne – zar neće to još više pumpati jaja usopljenoj rulji, kojih devet od deset sebe smatra vjernicima, ali ne vidi ništa loše u tome što netko njihovu religiju izvrguje ruglu i svodi na razinu bluda?
Kada me tako što ne bi vrijeđalo, i ja bih se složio kako je pametna Sevka našla još jedan efektan način da praznoglavim budalama izvuče novce iz džepa. Ali kako sam ipak vjernik i takvo ponašanje nalazim uvredljivim, konstatirat ću samo kako je Severina poput bludnice što stoji pored hrama, dok pored nje prolaze Farizeji i sa gnušanjem je gledaju svisoka, i javno protiv nje govore, a ona mirno stoji naslonjena na zid, znajući kako će isti ti Farizeji, kada noć padne i zamrači ulice, jedan po jedan doći u njenu ložnicu i razmjeniti slasti za denare.
I u tom trenutku oglasio se Don Kaćunko, i to je bio prvi put da sam se složio s njim. Službena Crkva u Hrvata, vjerojatno, ima svoje razloge za šutnju, iako mi je to prilično čudno obzirom da se vole petljati u sve, od politike do bračne ložnice, pa mi je nejasno zašto nisu reagirali kad su zaista morali, barem u smislu da svoju pastvu upozore kako je riječ o banalnim kafanskim pjesmuljcima koji zloupotrebljavaju religijske elemente. No, nisu. Kaćunko jest. Na što mu je Severina odbrusila kako je glupav. Što on u tom slučaju nije bio, već je učinio upravo ono što bi svećenik trebao učiniti – upozorio na zlouporabu kršćanskih simbola za stjecanje materijalne dobiti.
No, nažalost, to iznenadno slaganje sa Kaćunkom završilo se vrlo brzo – njegovim sudjelovanjem u promociji knjige ništa manje kontroverzne Nives Celzijus. Knjiga kao knjiga, ne pretjerano pismen uradak čiji je cilj identičan cilju albuma “Zdravo, Marijo” - svojoj vlasnici donijeti čim veću količinu novca. Dapače, još prostiji uradak od Severininog albuma, i svakako nešto za što je trebalo puno manje truda nego za glazbeni album. I tako je Don Kaćunko, isti onaj koji je ispljuvao Severinu, dopratio Nives. U glamuroznom izdanju. Na crveni tepih. Pred novinare. Na svečanu promociju knjige koja bi svakog poštenog svećenika toliko posramila da ju ne bi htio niti uzeti u ruke, a kamoli autoricu dopratiti na promociju.
No, Don Kaćunko je tamo. Ne prihvaćam prispodobu o Isusu liječniku koji odlazi bolesnima, jer ovo nije bila duhovna obnova, već punokrvni PR event. A za konačni coup de grace, spomenimo sliku na zidu koja predstavlja mladu i lijepu Nives u klasičnoj svetačkoj pozi, dok drži u rukama otvorenu svoju knjigu, gleda u nebo, a odozgora ju prosvjetljuje reflektor božanske milosti.
Od tad se ponovo, i sa pravom, ne slažem sa Anđelkom Kaćunkom. U maniri klasične domaće estradne zvijezde, u jednom trenutku učinio je nešto dobro, što ga je izdiglo iz baruštine njemu sličnih, samo da bi se u slijedećem trenutku strasno uronio nazad u istu, isplivavši zato još blatnjaviji nego prije.
Mene kao vjernika i dalje vrijeđa taj Severinin album. Nalazim ga neprimjerenim, bogohulnim i jeftinim trikom, istinskom uvredom za svakog vjernika, a Severina sama neka odluči vjeruje li kako će nakon smrti zbog toga biti kažnjena, ili će je jednostavno pojesti crvi i tu je kraj priče. Mislim da će se ona ipak odlučiti za ovu drugu, ateističku varijantu – jer istinskom vjerniku takve stvari ne bi pale na pamet. Smeta me činjenica da to smeta mene, a ne smeta svećenike; dobro, zasmetalo je jednoga, ali taj se brzo pobrinuo da ga pritom ne shvatimo ozbiljno.
Čini mi se kako sam jedini kojem je stalo. U zemlji sa 90% deklariranih Katolika. Valjda ja nisam normalan i valjda sam krivo učio vlastitu vjeru.
P.S. Jedno čisto retoričko pitanje: mislite li kako bi Severina ikad izdala takav album, naslovljen sa “Zdravo, Amina”? (Aminah bint Wahab – majka proroka Muhameda)
|
Today, one of leading Croatian newspapers published an Ad for MS Internet Explorer 7. A day after the Firefox 3 release - what a coincidence! The Ad is in form of small (A6) 36-page booklet that encourages those who still haven't installed MSIE7 to do so, with the title: "Surf safer with Microsoft Internet Explorer 7". It is prominently glued to the front page of the newspaper. It is quite nice of Microsoft to remind people that there's a browser that has been released one and half a year ago, and that they really, really should switch to it.