odd_parity

Nedavno su svjetski mediji objavili kako je kalifornijski guverner Arnold Schwarzenneger odlučio "digitalizirati" edukaciju - omogućiti učenicima korištenje elektroničkih knjiga. Izdvojit ću jednu posebno zanimljivu rečenicu:

"The governor recently launched an initiative to see if the state's 6 million public school students can use more online learning materials, perhaps saving millions of dollars a year in textbook purchases."

Politička dalekovidnost ovog glumca omogućit će učenicima i njihovim obiteljima ozbiljne uštede. Prigovorite li mi kako je lako biti tako napredan u bogatoj Americi, upozorit ću vas na još jednu rečenicu iz istog teksta:

"In a state with a projected $24 billion budget deficit, Schwarzenegger has asked education officials to review a wealth of sources that already are on the Internet, many of which are free, and determine whether they meet curriculum standards."

Očito je, zar ne, da savezna država baš i ne pliva u bogatstvu, pa ipak je Arnold predložio upravo takvu mjeru. Je li on glup?

Ovom prilikom rado ću izvaditi iz naftalina jedan svoj stari tekst, pisan u rujnu 1997. godine za PC Chip:

ŠKOLE BEZ KNJIGA

Najteže je mijenjati najukorjenjenije stvari. Biste li prestali koristiti kruh iako ga već godinama ili desetljećima konzumirate, jer kruh nije neophodan dio obroka i može se zamijeniti drugim namirnicama? Vjerojatno ne biste. Biste li kravatu vezali nekim drugim čvorom od onog koji koristite?

Vjerojatno ne. Da li biste promijenili vrstu glazbe koju slušate? Niti to. Da li biste onda, zbog dobrobiti svojih potomaka, promijenili način na koji oni uče u školi?

Škola bez knjiga? Zbilja zvuči glupo, ta zar nisu škole i druga učilišta mjesta na kojima edukativno svojstvo knjige najviše dolazi do izražaja? Neki bi rekli i: "Tko je ovaj heretik koji pokušava promijeniti školski sustav koji već stotinama godina radi savršeno? Što on želi? Anarhiju? Ukinuti škole? Pa tko je vidio školu bez knjiga u njoj??"

Doista, najteže je mijenjati ono što se dugo vremena nije mijenjalo. I sam naslov ove kolumne, contradictio in adiecto, dotiče vrlo, vrlo staru definiciju: škola kao riznica znanja, kao učitelj spoznaje, kao skladište zapisanog znanja. Išli ste u školu. I vaš otac. I vaš djed. I vaš pradjed. I tako dalje. Iako su se mijenjala vremena, običaji i društvene norme, školstvo se nije organizacijski značajno mijenjalo još od prvih pučkih škola, pa i antičkih vremena. Uvijek su u igri učitelj, učenik i knjiga. Učenik je objekt koji stiče znanje, učitelj je objekt koji prenosi znanje a knjiga je objekt koji sadrži znanje. I tako već mnogo godina.

To "sveto trojstvo" školstva može i trebalo bi biti reducirano na samo dvije komponente: učitelj i učenik. Knjiga je, uostalom, uvijek bila nekom vrstom prepreke između učitelja i učenika - mrtvi medij, potpuno nezainteresiran za zbivanja i potpuno neobjektivan - jer u knjigama ne piše istina već ono što tvorci knjige smatraju istinom.

Knjiga je često i predmet iza kojeg se profesor skriva od osnove svojeg poziva - prenošenja znanja učenicima. Bilo zato što tematiku koju predaje ne poznaje dovoljno ili mu se jednostavno ne da gnjaviti s učenicima, profesori se znaju pozivati na knjigu kao instant rješenje svih svojih problema: "Naučite od strane te do strane te, a ja ću vas sutra ispitivati."

Ne, knjiga tome ne služi. Birate li posao učitelja, birali ste komunikaciju s učenicima, interakciju i razmjenu informacija, a ne zadavanje domaćih uradaka. Knjiga je dakle na neki način prepreka ali i posrednik između učitelja i učenika.

Je li moguće tog posrednika učiniti modernijim, edukativnijim, boljim? Moguće je. Knjigu je moguće u potpunosti zamijeniti elektroničkim ekvivalentom koji je u stanju ne samo potpuno preuzeti sve karakteristike udžbenika, već i poboljšati razumijevanje pohranjenih informacija, time i ubrzati proces učenja.

Zamislimo jednu učionicu ili čak cijelu školu u kojoj knjige jednostavno nisu potrebne: u školi postoji jako centralno računalo s "bazom znanja" u koju su pohranjene sve potrebne informacije, te niz učionica s terminalima. I ništa više. Gdje su knjige? Što gledaju učenici? Što je referenca profesoru? Sve se to nalazi pohranjeno u centralnom računalu, u bitno razumljivijem obliku nego današnje knjige.

Kad bismo bilo koji udžbenik prebacivali u elektronski oblik, bio bi nam potpuno dostatan i najjednostavniji program za DTP. Knjiga kao takva sastoji se od poglavlja teksta s slikama. Gledano s "visokotehnološkog" nivoa, to je vrlo primitivan način pohrane informacija. Knjiga u elektroničkom obliku osim tih "primitivnih" informacija - teksta i slike, može sadržavati čitav niz dodatnih mogućnosti.

Svakako prva koja će svima pasti na pamet je animacija. Razmislite - je li lakše naučiti princip rada četverotaktnog motora s unutrašnjim izgaranjem na osnovu animacije ili na osnovu nekoliko slika?

Osim animacije, u elektronički udžbenik moguće je ubaciti i zvuk, čak i programe (Java, primjerice) koji će omogućiti pravu interakciju s udžbenikom - pa je tako moguće napraviti čitav mali laboratorij u kojem će učenik samostalno eksperimentirati. Za svaki problem postojat će referenca na koju će učenik doći jednostavnim klikom na ključnu riječ, a za veće potrebe centralno računalo će osim udžbenika imati i riječnike, leksikone, enciklopedije... kojima će učenik pristupiti jednostavnom naredbom na svom terminalu!

Cjelokupna školska građa za jednu godinu školovanja mogla bi se uskladištiti na jednom ili dva CD-a. Nema navlačenja knjiga od kuće do škole, sve što je učeniku potrebno je bilježnica u koju će zapisivati profesorova tumačenja. U centralnom računalu nalaze se svi podaci koji će učeniku zatrebati.

Nema zastarjelih udžbenika - sve promjene koje nastupe tijekom godine mogu se direktno unijeti u centralno računalo i istog trenutka "novi" udžbenik dostupan je učenicima! Ovo je svakako velika prednost kod onih predmeta čiji se sadržaj brzo mijenja (fizika, informatika, povijest...).

Skupa ideja? Nije! Informatika snažnim koracima grabi naprijed, a potrošačka informatika još jače. Svake godine kupuju se novija i novija računala, s više memorije, jačim procesorom, a stara se zaboravljaju. Realna situacija je bitno drugačija. Stara, odbačena računala danas su itekako sposobna raditi gomilu složenih zadataka. Uzmite samo za primjer 386 računala koja su danas gotovo antikviteti, ali koja u sebi imaju doista veliku snagu. Zamislite sad jedno jako centralno računalo i čitav niz 386 računala po učionicama koji služe kao terminali. Svaki učenik ima jedno takvo računalo (jer mu ono zamjenjuje knjigu i služi kao individualno sredstvo za učenje, dijeljenje jednog terminala na dva ili tri učenika stoga jednostavno nema smisla), profesor još jedno, i sve skupa opslužuje snažno centralno računalo. Neka se na centralnom računalu nalazi, primjerice, običan HTTP server i neka udžbenici budu pisani kao WWW stranice.

Prošetate li se Internetom vidjet ćete i sami kakva se sve "čuda" daju napraviti spretnom upotrebom HTMLa, animiranih GIF-ova i Java skripti. Svaki bi udžbenik, dakle, mogao biti pisan kao niz HTML datoteka s referencama, slikama, animacijama, skriptama.. i to je tek najobičniji početak!

Dakako, sve je to moguće obući u skupe baze podataka na skupim operativnim sustavima i skupim servisom, ali ideja je načiniti nešto jeftino, zar ne? Centralno računalo može biti snažan višeprocesorski PC s hrpom memorije, besplatnim Linuxom kao operativnim sustavom i besplatnim HTTP serverom (Apache, primjerice). Terminali u učionicama mogu biti najobičnija 386 računala s OpenDOS-om i odgovarajućim besplatnim WWW browserom - Calderin WebSpider obećava.

Troškovi? Troškovi su svedeni isključivo na nabavu opreme - računala.

Cjelokupna softverska podrška je potpuno besplatna, što daje izvanrednu uštedu. Takav jedan sustav bi mogao raditi godinama prije nego toliko zastari da ga se mora zamijeniti novim.

Tiskanje knjiga svelo bi se na daleko, daleko jeftinije tiskanje CD-a. Naspram hrpe knjiga koje u zbiru koštaju priličnu količinu novca, jedan ili dva CD-a su zanemariv trošak i školi i učeniku.

Vrlo bitna stavka je i otvorenost cijelog sustava novim idejama i novim projektima. Svaki profesor mogao bi sam pripremiti skripte i materijale za svoja predavanja, koja bi jednostavno pohranio u centralno računalo i koje bi učenici iz tog računala pozivali bilo kad, bez potrebe za prepisivanjima, fotokopiranjima skripti i uzaludnim traganjima po knjižarama i antikvarijatima. Svaki zainteresiran profesor mogao bi tako isprogramirati skripte, složiti animacije, napraviti reference na i sa svojih dopuna. Profesori bi s izuzetnom lakoćom mogli razmjenjivati skripte i referencirati se jedan na drugoga, time stvarajući čitavu bazu znanja na jednom mjestu; i svo to znanje dostupno je jednostavnim klikom miša.

Centralizacija informatičke infrastrukture omogućilo bi i roditeljima bolju kontrolu nad ocjenama njihovog djeteta (ovaj se dio neće svidjeti učenicima :-). Svaki učenik imao bi ocjene upisane paralelno u imenik i u centralno računalo, zaključano šifrom. Roditelj bi u svako doba dana i noći mogao modemom pozvati školsko računalo, unijeti šifru svojeg djeteta i analizirati njegove ocjene, čitati primjedbe profesora, analizirati uspješnost svojeg potomka i saznati najnovije obavjesti.

Što stoji nasuprot ovakvoj jeftinoj viziji škole?

Nekoliko problema. Jedini pravi problem, i najveći, je činjenica da nema svatko računalo i da si ga svatko ne može priuštiti. Jednostavno nisu svi roditelji u stanju svojem učeniku kupiti računalo da bi mogao pratiti nastavu. To će se vjerojatno u budućnosti promijeniti, pa će računalo biti sastavni dio kućanstva, poput televizora ili hladnjaka, ali ovdje i sad to predstavlja doista veliki problem. Taj bi se problem mogao riješiti povoljnim kreditima za kupnju računala, organiziranim akcijama nabave računala za učenike, čak i dobrotvornim donacijama poduzeća koja su otpisala stara računala. U međuvremenu je, čini se, neizostavan jedan period u kojem bi paralelno obitavali klasični i elektronički udžbenici.

Drugi problem je vjerojatno osjetio svatko tko radi s računalom. Tekst je jednostavnije čitati s papira nego s zaslona monitora. Iako je to najvećim dijelom tek navika, ona skreće pozornost na jedan financijski problem: kvaliteta monitora kojima će se klinci služiti u nastavi *mora* biti vrhunska! Sjediti za računalom po šest ili sedam sati dnevno je naporno i jednostavno je nedopustivo štetiti dječjim očima lošim prikazom nekvalitetnih monitora. Ergonomski zahtjevi ne smiju biti kompromis već im treba udovoljiti u najvećoj mogućoj mjeri.

Ostali su problemi sitnice, isto tako zaostaci starog načina razmišljanja.

Tiskanjem CD-ova nakladnici će zarađivati bitno manje novca jer se smanjuje količina tiskanog papira (kojeg isto tako netko treba platiti), jer se ukida potreba ponovnog tiskanja novih udžbenika svake godine (škole i učenici dobiju "upgrade" udžbenika na disketi).

Najzad, na taj način smanjuju se mogućnosti muljanja i manipuliranja financijama (ali ne uklanjaju, spretan i umješan će uvijek naći načina da zaradi sa strane) jer se cjelokupni proces stvaranja udžbenika može svesti na pisca (odnosno "programera") udžbenika kao osobu koja stvara udžbenik, te na Ministarstvo prosvjete koje može u potpunosti preuzeti na sebe tiskanje i distribuciju medija, daleko efikasnije i daleko jeftinije nego je to moguće klasičnim načinom.

Hoćemo li to dočekati? Mada zvuči kao utopija, tvrdim da će se to jednog dana doista dogoditi. Mora - upotreba računala u edukacijske svrhe nudi toliko prednosti nad klasičnim medijima da je samo pitanje vremena kad će se netko od onih koji odlučuju o školstvu ipak sjetiti: "Hej, cijeli svijet je prešao na intenzivno korištenje računala u nastavi, zašto ne bismo i mi?"

Krivo pitanje.

Pravo pitanje je: "Zašto ne bismo mi prije njih?"

Average user rating

   (0 vote)

Display 3 of 3 comments